„Eh, kad bih znala,
kad bih znala kako da
oporavim svaki uvehli cvijet,
kako da svima život bude lijep !?

Eh, kad bih znala,
kad bih znala svakom djetetu
zvijezdu s neba da skinem
kako da sunce dodirnem !?”

Ove prelijepe stihove napisala je naša učenica Erna Alić koja ima tek 15 godina i ide u prvi razred, zanimanje Tekstilni tehničar. Umjetnost je, kaže nam, uvijek bila dio njezinog života. Svaki stih je izraz emocija, izraz onog što osjeća. Kroz poeziju se otvara, izražava ono što ne može u razgovoru reći. Voljeti poeziju za Ernu znači biti sposoban posjetiti umom nepoznata mjesta otvoriti nove poglede, razumjeli druge i izraziti najdublja osjećanja. Svaki novi stih joj uljepša dan, poezija je čini sretnom i nada se da će u budućnosti objaviti i svoju zbirku pjesama.
Bliži se i Međunarodni dan poezije (21.marta), stoga „Ispunite svoj papir uzdasima svog srca“ i pošaljite nam svoje pjesme!
U nastavku pročitajte pjesme od naše Erne Alić.

Zvijezdo

Zvijezdo moja, malena sjajna,
tako si lijepa poput nekog ljiljana.
Lijepa moja zvijezdo pokaži mi put do sreće,
koju mi niko ukrasti neće.
Zvjezdice mojih snova,
zvjezdice svjetlucavih boja,
pokaži mi put koji vodi ka sreći,
put na kojem je uspjeh sve veći i veći,
put koji ću biti spremna preći.
Zvijezdo lijepa moja,
ja sam sreća tvoja..
Vodi me k sebi,
da svaku noć zajedno svjetlucamo,
nebo krasimo.

Svijete !

Ali zašto, zašto su svi tako okrutni,
od svega na svijetu odsutni ?
Zašto je ljudima teško ugoditi ?
Zašto im je cilj bolne rane drugima stvarati?

Zašto ljudi ne vole jedni druge?
Zašto ih zanimaju tuđe brige?
Zašto su bez trunke poštovanja?
Zašto u sebi nemaju ni malo elana?
Elana za život ugodan i lijep,
da s njim bude zadovoljan cijeli svijet !

Zašto su poput nekog zmaja,
rigaju vatru i onda kad sreći nema kraja,
ljubomora je čudo,
uđe ljudima kroz kožu brzo i ludo !?

Krasimo jedni drugima živote,
Donesimo jedni drugima osmijehe i sreću.
Da radosti budu sve veće i veće.
Da nam svijet bude kao lijepo mirisno cvijeće!